Subota, 20.12.2008.
Slobodan dan. Pet dana proba je iza nas, iza mene. Pet dana pipkanja, traženja, usmjeravanja, dizanja, spuštanja, razmišljanja, stiskanja, opuštanja… Građenja nekakvog temelja Woyzecka. Temelja kuće u koju ćemo ući u ovih mjesec i pol dana proba i koju treba dobro namjestiti da se osjećamo dobro u njoj, da se oni koji pogledaju, ili bar zavire u nju, također dobro osjećaju. Treba dobro izgraditi prozore i vrata bez puno pregradnih zidova. Bolje da smo otvoreni za sve opcije. Mislim da smo počeli s dobrim materijalom. Samo je glavni inženjer i radi kao dobra stara urica.
''Tko od gospode i dama ima sat? Uru?''
Neki donesu rad, neki veselje, neki preciznost, nekih nema, a neki prehladu (Petra bolje sada nego kasnije). Možda žurim, možda sam prespor, trebam li stati i promisliti, trebam li uopće tempirati ili se prepustiti. Hoću li izgubiti kontrolu? Petra je ozbiljna i usredotočena. Šuti, radi i briše nos. Ja slažem fragmente. Samo se ponekad tako zagleda da pomisliš što misli.
''Svaki čovjek je bezdan, muka ti je ako pogledaš u njega.''
Odjednom skoči, sijevne, ugrize, drmne, strese. Točno obrazloži što bi trebalo. Zna Samo, zna. Prenese na nas, a mi to trebamo prenijeti dalje.
Ide to, ide! Bit će to dobro! Raste, razvija se.