Petak, 06.02.2009
Kada je Samo predložio da vodim dnevnik glumca prihvatio sam tu ideju kao nešto što još nisam radio te nešto što bi moglo biti vrlo zanimljivo. Na neki način je trebalo približiti proces koji se zbiva u pojedincu (glumcu) kada radi jednu takvu veliku ulogu kao što je Woyzeck. Koliko sam to uspio to je pitanje. Pokušao sam, bez puno dubokoumnog filozofiranja, vrlo jednostavno staviti na papir osjećaje, strepnje, čežnje, pomutnje i ostala stanja koja sam proživljavao radeći Woyzecka. U književnom smislu to su vrlo neuređeni ''tekstići'', ali to mi je bilo u drugom planu. Htio sam svom silom napisati riječi koje uzrokuju stanja vrenja u jednom organizmu koje nekakvom unutrašnjom energijom nastoji doći do rezultata što ga zadovoljavaju. Premostiti bezdan. Nadam se da sam u neku ruku u tome i uspio. Vama (čudno je i obraćati se nekome, a ne znati da li uopće to netko čita) koji ste to čitali htio sam i približiti ovu prelijepu predstavu koju smo rađali u iščekivanju, mukama, znoju, krvi, smijehu i ljutnji nekih tridesetak radnih dana. Nisam htio ulaziti u detalje koji bi vam otkrili stvari do kojih smo u nekim trenucima dolazili, jer radije bi da to sami vidite. Taj rezultat kojim se svi mi, na čelu sa Samom, ponosimo. Vrijeme je da pogledate Woyzecka.
Ne, nije tu kraj mojem završnom poglavlju dnevnika. Želio bih nakon ovoga uvoda završiti dnevnik onako kako sam ga i pisao sve ove dane. Pokušat ću izbaciti iz sebe neke od osjećaja koje sada, pred prvu predstavu s publikom, imam u sebi.
Zadovoljstvo dobrim poslom što smo ga svi skupa napravili ispunjava mi cijelo tijelo, a to tijelo vibrira kao da je priključeno na 220 volti i čeka da kao odbjegli kabel pod naponom počne istresati silne iskre po pozornici.
Sreća kad vidim cijeli ansambl kako sa zadovoljstvom igra svoje likove, jer nisam samo ja nešto radio svih ovih dana. Moji dragi kolege, moja kazališna obitelj je toliko dobrog glumačkoga posla napravila da mi to daje još veću snagu.
Odlučnost da ovo što smo napravili u sjajnom svijetlu izbacimo pred publiku i izbacujemo još dugo vremena. Ova predstava zaslužuje dug život.
Snaga i energija koja me vodi kroz sve ovo.
Ljepota koja se javlja kad započne predstava, ljepota koja se negdje sakrije kad završi predstava.
Smirenost, jer sam sve postavio na svoje mjesto i samo čekam da to prospem pred publiku.
Tuga što se rad na predstavi približio kraju. Nekako bi volio da ovaj (ovakav) posao traje beskonačno i zauvijek. Ovako nešto liječi rane zadobivene godinama glumačke borbe za teatar kakav volim i želim.
Zahvalnost Miranu što je doveo Samu u Viroviticu. Zahvalnost mojoj dragoj glumačkoj obitelji, Petri, Kokiju, Toni, Miji, Drašku, Mladenu, Vlasti, Bibi, Blanki i Snježani. Zahvalnost Leu na kostimu koji mi ne stvara neugodu i u njemu (tako kažu) dobro izgledam. Zahvalnost Jasenu na pomoći i podršci. Zahvalnost Stricu na divnim fotkama i riječima. Zahvalnost Marecu, Vandi, Giletu, Damiru i Dariju na silnom trudu i podršci, oni se ne vide ali bez njih ne bi bilo ničega.
Neopisiva zahvalnost Sami. Čovjeku koji je razbuktao glumački plamen u meni do razine topline kakvu nisam dugo imao. Čovjeku koji od sada pa do vječnosti stanuje u mome srcu. Velika, velika ti hvala Samo!
Dosta slinjenja. Woyzeck vas čeka da vas uvede u svijet oko nas.