Utorak, 27.01.2009
Napokon prvi progon cijele predstave! Trajalo je dva sata, ali moramo neke stvari dovesti u red. Mislim da će biti negdje oko 100 minuta. Morao sam si taj progon uzeti za fizičku i mentalnu probu, organizirati si kako najbolje ući u scene. Naravno da je bilo grešaka, ali sve u svemu meni je bilo jako korisno. Ima nekih momenata koje treba ubrzati i što Samo kaže, otarasiti se onih sitnih glumačkih radnjica koje glumac počne raditi zbog… Ne znam zbog čega. Nesigurnosti? Bilo je nekih scena koje su dostigle razinu gotove predstave, ali bilo je i nekih koje šepaju. No, imamo još deset dana. Temperatura polako raste i sad je najbolje vrijeme za zaokruživanje scena. Počinje zadnjih deset dana do premijere. To je najinteresantnije vrijeme, puno energije, nervoze, koncentriranosti.
Da, i još nešto, poslije ovog prvog progona osjećam se kao da me je pregazio kamion!
Nervoza. Do nervoze je i došlo na popodnevnoj probi. Malo i zbog umora, a najviše zbog bezdana između glumaca i redatelja na jednoj strani te onih koji bi trebali opsluživati predstavu na drugoj strani. Muka ti je kad pogledaš u taj bezdan. To čovjeka može izbaciti iz ravnoteže, ali neću se dati. Idem samo naprijed. Rulali smo po sceni sa kapetanom, pa zatim s doktorom. Nekako mi i sad
još zvoni rečenica u glavi:
''Neću ti dati da staneš, iscrpit ću te. Nema odmaranja.''
Tako treba. Idemo. Do premijere bi trebao biti iznuren. Strgan. Slomljen. Umoran. Woyzeck.
Petak, 30.01.2009
Tri dana intenzivnih , korisnih, dobrih proba je za nama. Predstava raste u nešto što mi izgleda kao pneumatski čekić. Udara dum, dum , dum da bi na kraju probio, razbio, eksplodirao. Nabrijana je, puna energije i to mi daje snagu za slijedeće dane. Treba to sada dignuti na još viši nivo (moguće je). Sada smo došli do jednog stupnja koji čvrst, zdrav, na dobrim temeljima, a sada treba poraditi na finesama, detaljima koji daju još više šmeka cijeloj predstavi (ulozi). Stvarno je gušt gledati kako je dobra atmosfera u cijeloj ekipi, kako su ljudi zadovoljni. Došli smo do stadija kad jedan drugog potičemo, guramo naprijed. Ajmo, ajmo! To je dobro. To je bitan preduvjet dobrog posla. Zajedništvo. Svjestan sam što mi još predstoji i u kojim dijelovima moram napraviti neke stvari. Ima još prostora u završnoj sceni. Kostimi super, glazba puni prostor silnom energijom, a svjetla daju začudnu atmosferu. Skakućem kao boksač pred veliki meč, a meč se bliži.
Subota, 31.01.2009
Nedostaje mi proba. Dan je odmora i opuštanja. U tom opuštanju prešla je preko mene i Gorana nekakva prehlada. Meni ostavila herpese, a njemu curenje iz nosa i temperaturu. Da smo imali probu možda bi se obranili. Spustili smo temperaturu predstave i to nas je sje…. Daj više da nastavimo i odmah će nam biti bolje.
Ponedjeljak, 02.02.2009
Dani odmora iza nas. Proba. Sarađen fotografira. Proba dobra ako se uzme u obzir da je dva dana bilo odmaranje. Koncentrirana. Ide. Fotke su super. Sarađenu se sviđa predstava. Ima lijepo mišljenje o njoj. Svi, s obzirom na ponedjeljak, zadovoljni. Mladen (Andres) ima predstavu u Zagrebu pa nema navečer probe. Vrijeme za druženje. Opušten sam, opušteni su i drugi. Razgovori. Gledanje fotki. Pričanje o predstavi. Klopa. Druženje. Smijeh. Sjedenje osam sati i po mene opet dolazi PREHLADA. Mrzim prehlade. Kišem. Šmrcam. Jede mi snagu, ali energiju ne dam. Opirem se, a PREHLADA kao da kaže:“Htio si biti iscrpljen, e pa evo ti, sad ćeš biti iscrpljen“. Ne mogu ni spavati. Sutra je novi dan. Nastavljamo borbu.
Utorak, 03.02.2009
Dolazim prijepodne u kazalište u bliskom zagrljaju s njom. S PREHLADOM. Ljut sam k'o pas zbog toga. Samo odlučuje odraditi nekakvu brzopoteznu „talijanku“. Izvrsno. Odrađujemo. Rastajemo se. Odmor. 19 i 30 sati generalka. Da vidimo prokletinjo tko je jači? Upirem, udaram, dižem, uživam. Imam energije, imam snage. Udri, udri, udri. Ali ne do kraja. Eksploziju čuvamo za petak. Trajali smo sat i pol. Ludo.
Dajte mi publiku. Hoću publiku. Daj da vrtimo ovaj ludi Woyzeckov svijet s publikom. Da zajedno trpimo, smijemo se, plačemo, tugujemo. Vrijeme je da se konektiramo i zajedno zaplovimo u „kazalište“. Ljudi ovaj plov će biti mučan , težak, bolan. Životan. Daj da se otisnemo od obale. Krećemo. Vežite se. Počinje ludilo Woyzecka. Slijedećih pedesetak sati rulamo po pisti i turiramo, a onda… Naša predstava zove se Woyzeck i ne znamo gdje ćemo vas odvesti. Svako od vas neka putem odluči – KAMO!