Srijeda, 21.01.2009
Danas na prijepodnevnoj probi je bio jedan od onih dana u mjesecu. Nikako da krene. Sav sam bio strgan, zbljuvan. Onda čovjek krene na silu nešto pokušavati, pa se sam sebi gadi u tim nesuvislim pokušajima. Scena s Mladenom (Andresom) krene, a ja nešto bez veze trkeljam u potpuno krivoj energiji, temperaturi, stanju. Mislio sam da će biti uzaludan dan, ali…
Poslijepodnevna proba. Samo Samo, Petra i ja. Završna scena Woyzecka i Marie. Idući na probu sam stalno razmišljao kako ispuniti tri i pol minute pjesme ''Shake A Red Hand Goodbye''. Divne nježne, tužne pjesme. Mislio sam da ćemo se mučiti. No, pustili smo pjesmu, pustili smo se mi (Petra je divna) i sve se polako počelo otvarati. Naraslo je u nešto što djeluje prekrasno, ljudski. Pogled, dodir, smijeh, sve je radilo za nas. Jednostavno se otvorilo, vrlo jednostavno. Kako je divan osjećaj te lakoće. Takva gluma je nešto što čovjeku daje snagu. Samo je spojio 21. i 23. scenu i to mi se jako sviđa. Puno je bolje tako. Divno je kad se čovjek vraća sa probe umoran, a sretan. Hodaš ulicom i čudnovato se smješkaš.
Četvrtak, 22.01.2009
Trebaju mi kontinuirke! Krene dobro prva scena, onda se stane i čisti. Krene dobro i druga, pa se stane i čisti. Mala pauza. Krene i treća, pa polako stanemo, raspravimo. U četvrtoj me nema, malo ju ponavljaju i meni ode energija i koncentracija. No, takve probe trebaju, takve probe treba izdržati. Sada je već ta faza kad čovjek počinje ispipavati kako bi to moglo sve skupa izgledati na kraju. Trebaju mi kontinuirke! Prvo malo polaganije, a onda treba ubaciti u brzinu i brrrrm. Iz ovoga se čini da sam nestrpljiv i nervozan, ali nisam. Sve ide po planu, redatelj dobro drži konce u svojim rukama, sve se slaže kako treba. Sve je to jasno, ali tjera me prema naprijed. Trebaju mi kontinuirke!
Petak, 23.01.2009
Svi na okupu. Početak faze rada kad počinjemo spajati sve u cjelinu. Dobio čizme. Scena brijanja ide, ide jako lijepo. Ima još posla u sceni s doktorom. Dva dana odmora, pa krećemo tutta forza!