(0,7 MB)
“...ulazi kroz prozor.” Prozor, ta slika svijeta, kvadrat zbilje u fokusu trenutka, iščupani kontekst... Koliko prozora, toliko viđenja. Viđenje drugih u koje projiciramo sebe, pomoću kojih vidimo sebe. U sigurnosti zidova odjevenih u Ikeine ormariće još malo skrivamo svoje identitete popabirčene od pogledavanja drugih koji u komadičku prozora žure natovareni blagom šoping centara hineći zadovoljstvo. Sve češće, prozorima postaju TV plazme u kojima, poistovjećeni s Big Brotherima, postajemo voajeri isprazne fikcije u koju se pretvaramo.
Iza prozora, sakriveni svjetovi. Juliška kroz prozor ulazi u grotlo naoko nevidljivog svijeta. Ja ne pripadam tom svijetu. Dosadašnji doticaj s takvim svijetom moje je literarno iskustvo ili krajičkom oka uhvaćen novinski naslov uoči božićnih blagdana kad su u modi humanitarne akcije i dijeljenje paketa socijalno ugroženom stanovništvu. Nikada nisam bila u javnoj kuhinji u koju, kroz prozor, ulazi Juliška, gurnuvši me među gladnu rulju čiji me laktovi zasijecaju i plaše. “Svi prisutni”, skitnice u javnoj kuhinji, jednoruki, Juliškin komšija koji je bio gotovo general, “invalidi, matori penzioneri, mladi koje niko neće uzet za rad, narkomani”, profesorica koja se stidi svoje ostavljenosti i materijalne propasti... “jedna poštena, seljačka familija”. U nosnicama miris škrobne raskuhane smjese u golemim loncima što se munjevito prazne u gladne želuce. Iz nelagode skrivam nalakirane nokte u džepove i klaustrofobično se stišćem uz Julišku. Imam povjerenja u nju, jer ona je ovdje najglasnija, ona “sve drži pod kontrolom”. Iako o sebi kaže da je “šljam”, ja ne mislim tako. Znam da ju nešto tišti, znam da je “netko drugi” osim proste i prostačke babe koja poteže iz flaše. “Kad je bol slaba, ona govori, a kad je jaka, tada šuti.” (Seneka, Hipolit, II., priz.3,607.)
Upoznaje me sa svojim mužem i svojim sinčićem. Zamišljam ih kod kuće za vrijeme ručka. Ona neprestano blebeće. Muž je opsuje, istovremeno gleda “onako”. Sad bi je zgrabio i ljubio, ali dijete je tu, pa će dobaciti samo još jednu psovku. Ona ga voli i izaziva, a sin još ima pravo na svoje djetinjstvo i poderana koljena od veranja po staroj kruški. I sada, tu pred ljudima, preda mnom, blebeće i svađa se s njim. Ne može mu oprostiti trenutak koji je sve promijenio. Nježna je i brižna majka. Masnim rukavom lašti urnu s pepelom svojega jedinca. Nehotice, dok je muž iz svoje urne psuje zbog rakije i istovremeno viri pod suknju, ruši iluzije djetetu kojem kaže da ne postoji Zubićvila ni Djed Mraz. Iskupit će se ona već sutra, kupit će mu loptu...
Balansiranje između dviju realnosti, jedne u kojoj se tiskaju ljudi čiji su životi tek gorke posljedice slučajnih događaja i druge, u kojoj supostoje njeni pokojnici. Nije Juliška zatočena u nekoj sretnijoj prošlosti od prije desetak godina, ona je čvrsto ukotvljena u sadašnjem prostoru i vremenu, pa ni sin, nakon deset godina u urni, nije više “klinac”. Familija živi svoj ne-život, a Juliškin je život puko čekanje da ga se oslobodi. Oslobođena od ega, lišena želja i sreće, preko svojih ne-živih stvara svoj identitet.
Groteskne slike javne kuhinje doživljavam preko Juliške; ona ih zrcali, ona ih proizvodi. “Zlatnoj ribici” iz konzerve povjeri svoje tri želje. Koliko je ribica “prava”, toliko su ostvarive njezine želje. Juliška to zna. Nema nikakvih iluzija da je moguće čudo, da je moguć život, njezin kao i njezine familije, pa od “mrtvoj” smrdljive ribe naručuje rakije, unuke koje neće imati, i još rakije.
Ljudi u javnoj kuhinji nevidljiva su ali stvarna lica. Dok me Juliška nije uvela u njihov svijet, nisam ih primjećivala, nisam primjetila prozor iza kojeg se kriju, jer ga zaklanja novoizgrađeni šoping centar. Njezine urne omogućuju joj da u međuvremenu, između njihove i svoje smrti “živi” s njima. Ne stvara svoj identitet u njima mrtvima, već njihov u sebi ne-živoj.
Iz javne kuhinje odlazi kroz prozor sa svojom familijom u džepu. Mene ostavlja sa svim onim nevidljivim licima. Jesam li ja njima nevidljiva?