(0,7 MB)
„Kredom napravljen krug kao posvećeno mjesto“(Huizinga), mjesto za igru u kojoj sudjeluje „društvo podijeljenih uloga“ (Divignuau): glumci i publika kako bi u arhetipskom prepoznavanju tu često potiskivanu emociju koja razotkriva (i suzu i smijeh, i radost i bol), zapakiranu u estetski celofan, podijelili s drugim.
Ulazi Jagoda. Juliška. Ne razabirem točno koja od njih. Dvostruka igra: upućuje prijezir svima koji smo se ovdje, u javnoj kuhinji zatekli (mi – publika, mi – pojedinci sa svojim strahovima i sramovima), istovremeno nas uvlači u svoju samoću i rasplinjujemo se polako u spektru njezinih tonova. Sve nas se manje tiče njezina samodostatnost kojom želi od sebe odgurnuti sve laži, licemjerje, sve ono što želimo biti a nismo. Iako svojom pojavom naizgled samouvjereno kaže: “Evo, to sam ja! Živa, a davno mrtva.”, i galami i tetura poput lude babuskare, mi joj ubrzo prestajemo vjerovati. Ispod raščupane kose i tuđeg, prevelikog kaputa, smrada po plijesni i rakije od jučer, iza mahnitanja i glasnog naklapanja, naziremo Juliškinu bol. Želi nas smesti, ali ispod vjeđa vidimo iskru, u neizgovorenim riječima čujemo nadu. U smjesi tuge i ironije krije se osoba koja ne dopušta da ju žalimo. Počinjemo ju voljeti.
Emotivni paralelizam kojim nas Juliška/Jagoda čas šamara, pljuje i odbacuje, čas nas nježno obujmi nevjerojatnom snagom slomljene, ali nepokorene žene. Suptilni pleter čuvstava u koji nas je utkala dovodi u pitanje nas, ne nju: mi smo upravo ona nit koja pletivu narušava teksturu. Mi smo zbilja u koju se ona ne može vratiti. Bilo bi nam lakše kad bismo mogli nazrijeti njezinu slabost i žaliti je, tješiti, biti jači od nje. Juliškina nam bol stalno izmiče, curi između znojnih prstiju, uranja u pukotine nataloženih strasti prema životu. Taj eros zbunjuje. On je naš poraz.
„Moj kad mene uhvati, odmah mi koljena klecaju“, izgovara Juliška o mužu, držeći ga u urni pretvorenog u pepeo. Ona uvijek govori u prezentu, jer: „Koga briga za uspomene!“. Sadašnji prazan život puni onim što joj je još preostalo – erosom.
Nas gleda kroz prozor, utegnute, nalickane, našepurene, nas koji se skrivamo iza vrećica robnih marki i titula i kolajni za hrabrost, za postignute rezultate, za zatomljen bijes i uniformiranost. Ne pusti me da uđem kroz taj prozor dok se ne odreknem svih očekivanih ishoda mojih gluma, aplauza kao posljedice uspješne mimikrije mene same. Poziva me da odbacim prtljagu i zaplešem s njom, s vama, u ružnoj crnoj rupi koja otkriva svoje čari. Profa se sakrila ispod stola da drugi ne vide njezin poraz. Juliška je poziva da digne glavu. Odjednom, gospođa pored mene skinula je veo i nasmiješila mi se. Njezine su bore lijepe. S Juliškom ćemo nazdraviti jer nas je prihvatila, jer smo prihvatili svoje tuge i nedostatke i pobudili u sebi potisnute strasti. Naš korak prestaje biti klecav, naš pogled iskren. Odlazeći, vrti mi se u glavi od plesanja i Juliškine rakije. Sutra? Sutra ću ispočetka slaviti život kojeg više ne trebam iskapati iz prošlosti ili planirati u budućnosti. Hrabra sam. Jer, takva je Juliška. I Jagoda.