Drama počinje dvije godine nakon što je Jones došao na vlast na malom Karipskom otoku, i to u trenutku kada je pobuna protiv njegove vladavine neminovna. On se sprema na bijeg džunglom, gdje je zakopao hranu koja će ga održati na životu dok ne uspije pribjeći na Martinique gdje je sakrio cijelo bogatsvo. No kada se na putu izgubi, plan se pretvara u noćnu moru. Jones je suočen sa gladu i iscrpljenoču te ga na putu do sigurne smrti proganjaju paranoja i prividženja .
O'Neill je dramu napisao još 1920-te godine i to je bila prva drama u kojoj je glavnu ulogu imao, i prvi puta u povijesti američkog kazališta, i glumio crnac. U prvoj postavi Jones-a je igrao Charles S Gilpin, i ova mu je uloga donjela svjetsku slavu. Dvadeset i pet godina nakon praizvedbe, O'Neill je izjavio da je Gilpin bio jedini glumac koji je ikada uspio iznjeti sve ono što je on napisao. Teška glavna uloga ne stavlja na test samo glumačku vjestinu več i fizičku kondiciju glavnog glumca koji je neprekidno na sceni izgovarajući manične solilokvije. U londonskom postavu Joseph Paterson je Jones - i to kakav Jones! Iako sa puno glumačkog iskustva, ova će se uloga u njegovoj karijeri pamtiti vjerojatno kao „ona životna“. Ne radi se samo o odličnoj dikciji, vještini kretanja u prostoru ili generalno zadivljujućoj fizičkoj kondiciji koju Paterson nesumnjivo brižno održava, već i o cjelokupnom razumjevanju za ovu danas kontroverznu dramu. Najčešća kritika O'Neillu je bila stereotipna karakterizacija Jonesa kao pohlepnog crnca ili niggera. Važno je spomenuti kako se ta riječ ne koristi u javnosti već nekoliko desetljeća, te se smatra apsolutnom uvredom. U prvom postavu drame u Americi, Gilpin je odbio izgovoriti kontroverznu „riječ na n“, i tijekom čitave drame je riječ mjenjao pristojnijim izrazima. Samo čuti riječ nigger na sceni londonskog nacionalnog kazališta čudna je afera. Činjenica da se tekst nije mjenjao u tom segmentu govori puno o današnjem intelektualističkom odnosu prema povijesnim sramotama. Vremenski odmak nam je pomogao da na tu riječ gledamo kao na arhaizam koji se može koristiti isključivo kao kazališna ekstravagancija.
Ostatak glumačkog ansambla sluzi samo kao Jonsov katalizator, a homoerotična plesna scena u kojoj pet plesača koji su zasigurno izabrani zbog savršenih torza, smjesta ovu datiranu dramu u kontekst današnjeg vremena i prostora. Redateljica je imala nesretnu okolnost postaviti predstavu u glavnom prostoru koji je nesumnjivo prevelik za tako intiman tekst. Nacionalno Kazalište u Londonu, glavni je kazališni zabavljač u gradu i uostalom oni sami za sebe tvrde kako njihova publika od njih očekuje spektakl. Specijalni efekti na glavnoj pozornici nisu izostali niti ovaj put. Nije bilo dovoljno da se scena mjenja dramatično, spuštajući iz zraka ogromnu limenu konstrukciju (iz koje če se pri kraju predstave čak puštati i kazališna magla), več se koristio i bacač vatre. Scena se okretala za 180 stupnjeva, a promenadno se prošetalo i 15-tak statista u kostimima iz nesumnjivo bogate arhive. Kao da Nacionalno Kazalište jednostavno ne može odoljeti , i kao da u svakoj predstavi postavljenoj mora postojati trenutak režijske mahnitosti. Možda je to obavezan element, kao u umjetničkom klizanju, nastojati pokazati sve tehničke novitete, ili je to samo kazališna reklama u potrazi za sponzorima.
Kao dobar režijski odabir moram spomenuti bjelca u plesnoj ulozi glavnog crnog vrača, koji objašnjavam kao suptilni komentar na sretnu činjenicu kako su danas takvi izbori nešto potpuno prirodno. Kada je Emperor Jones 1921. bio na turneji Amerikom koja je trajala 35 tjedana, sa Gilpinom u glavnoj ulozi, ansambl se suočio sa ozbiljnim prijetnjama Ku Klux Klana, koje su ih spriječile da putuju južnije od Virginije. Ova O'Neillova drama, iako se danas čini zastarjela i kao da je vrijeme otupilo njenu ostriču, od povjesnog je značenja. Promjena u američkom kazališnom mentalitetu dogodila bi se jednog dana i bez Emperor Jonesa, no O'Neill je bio vizionar, i bez njegovog inzistiranja da glavnu ulogu igra crni glumac u vodečoj bijeloj američkoj postavi, tko zna koliko dugo bi se na to čekalo. Iako je danas važnost Emperor Jonesa pomalo izgubljena, drama je još uvijek interesantna i određene paralele bi se mogle uspješno povuči. Teško da bi netko samo pogadajući rekao da je O'Neill tekst napisao prije više od 80 godina. Stvari se mjenjaju, no koliko brzo?
- Povezave: