Dnevnik, Utorak 20.01.2009

Da, moramo preskočiti tu razdaljinu, moramo dovesti svaki detalj do stanja da uopće nema bezdana, moramo početi ići polako ''unutra''. Napokon je i počelo. Jučer nekako polagano, a danas punim plućima. Jedva sam se oko pola tri nekako dovukao do kuće. Scena s opsjenarom je fizički zahtjevna. Gore, dole, skači, stani, čučni, glasaj se, rži, šeći… No, bili smo pravo unutra, izašle su neke krasne ideje i scena je ludo oživjela. Ima nešto u toj sceni što udara direktno u glavu svakoga tko gleda. Moram samo paziti na snagu, ali ide. Bit će super. S doktorom i kapetanom scena je već prešla na jedan viši nivo. Čim ide tekst odmah se počinje dublje ulaziti u likove, možeš ih mijesiti kako želiš. Za sat i pol krećemo dalje, scene s Marie i Andresom. Treba biti oprezan i u tom dijelu suptilno preći u Woyzeckovo ludilo. Idemo, idemo, naprijed!