Smrt Ivana Iljiča. Kolektivno branje.

Avtor: Nataša Gvozdenović

PREJELI SMO: Konec februarja je bila v Srbskem narodnem gledališču v Novem Sadu premiera predstave Smrt Ivana Iljiča, ki jo je režiral slovenski režiser Tomi Janežič. Na SiGledal objavljamo zapis Nataše Gvozdenović, novinarke iz Novega Sada.


Foto: Miomir Polzović

’’Smrt Ivana Iljiča’’ počinje prijatno, uz žamor vidite zanimljivu scenu, uostalom Janežič uvek poziva na putovanje i ako ste pošli biće vam, možda ne zabavno, ali u svakom slučaju intenzivno u doživljaju.

Scenografija Danijele Dimitrovske i Željka Piškorića - okvir slike u koju ćemo ući - kulise od crnih vrata i crni pod koji Željko Piškorić fino, polako dok traje predstava kreči u belo. Gledalac odmah na početku biva uvučen i situaciju koju nije planirao i koja mu prija. Na svakoj stolici je primerak Tolstojeve pripovetke ’’Smrt Ivana Iljiča’’, a sa bima na sceni vas pozivaju da čitate onom do vas, pa da zatim partner čita vama, da bi naravno u jednom trenutku nastavili pripovetku da čitaju glumci. I uopšte na početku vlada neka vrsta pritajenog žamora - hoda se na prstima sve vreme na sceni, izvrsna muzika vodi još jednu pripovest ili tačnije prati onu koja se dešava glasom i rečima na sceni i u publici. Granica je naravno izmeštena i delove pripovetke glumci čitaju iz publike, iz publike koja je sve vreme osvetljena. Svi smo dakle deo iste priče, kostimi nam se samo razlikuju. Čita se nesavršeno, tu nema puno igre, ima pasaža koji se čitaju sa naročitim nabojem ... Govori se pauzama, muzikom, na jedan gotovo rafiniran način (navikla sam da kod Janežiča stvari lako postanu brutalne).

Prvo što se pitam dok traje predstava u kojoj i sama učestvujem, prvo što se pojavljuje kao pitanje, jer u tom moru teksta vi možete sebi dopustiti distancu, a i koncentracija naravno pada i to pitanje sam i zapisala na margini pripovetke – u čemu prođe ljudski život? Pitam se dok slušam kako Ivan Iljič uređuje svoj novi dom, tada uveliko u braku i na dobroj poziciji u službi. Često u malom prostoru između samoljublja i sujete - to dopisujem. Uloge se u životu tako često igraju mehanički uz poricanje i samoobmanu, tolike da ih ni ne primetite. Posebne markere slici daju Dimitrije Dinić i Filip Đurić - sjajni, autentični, govore iz teksta, Dušan Mamula ... (ne znam kako da sročim - on se prvo pojavlje obučen, u odelu i sa frizurom. U jednom trenutku se skida go, glava mu je obrijana i staje tako pred taj beli zid od vrata i gleda u njih okrenut je leđima nama. Kao krik, ali bez krika samo ta ispošćenost i trošnost tela) najpotresniji, najuzrujaniji deo, o bolesti Ivana Iljiča, čita glumica Lućija Travičić koja je kvadriplegičar. Intenzivno, snažno, boreći se za dah, ubedljivo i bez namere da je bilo šta omete na sceni. Na jedan način to je sukob, kontrapunkt onome što se čita. Koliko dopuštamo sebi određena pitanja i osećanja? Jasna Đuričić sve vreme čita kao da se to pita - uzrujano. Sanja Ristić Krajnov na sceni koja je u poodmakloj trudnoći, ona i čita tako gravidno - dve strane istog novčića. Dolazi neko nov da ostavi svoj trag u kosmosu, a opet, kako vodimo sopstvene živote? Jer, nije lako menjati, puno je lakše samo kroz vreme proći, a siroti Ivan Iljič, (naravno, vi znate, Ivan Iljič možemo biti i mi u jednom trenutku) u samrtnom je ropcu. Nema nazad, a jasno mu je da je smrt tu i da je sopstveni život potpuno straćio. Da je smrt tu.

Kostimi Marine Sremac besprekorno su tačni, onda kada su životni i onda kada su balski, jer smrt se dočekuje u balskim kostimima. Istini za volju, smrt je uvek tu, samo je se mi ne setimo. U tome i jeste stvar, da je se setimo drugačije bi činili. Možda bi pre bili kadri za pokret ili smisao ili punoću. Izvrsni Deneš Debrei, jednostavno ubedljiv kao Smrt, koji mirno sve vreme sedi na sceni i tako na prijatno posmatra. Sve vreme. I na kraju, je li tako, dođe njegovih pet minuta. I on uzme Ivana Iljiča – otpleše svoj ples. Izvesna je samo smrt, kako nas podseća Kiš.

Janežič pravi jednu pokretnu sliku - vrlo tačnu u svojoj muzici, scenografiji, kostimu. U sliku je uhvaćeno celo gledalište, u središtu je čitanje - zaista kako u podnaslovu stoji kolektivno čitanje, otvara se pitanje šta je razlog izostanku igre? Koliko smo spremni da slušamo? Šta stoji naspram slušanja? Mene je možda najviše iznenadila suptilnost sa kojom nam se poručuje – da se setimo smrti. Da se opomenemo. Na kraju nije slučajno toliko Baha u predstavi. Taj je znao.

Povezava: Domača stran predstave Smrt Ivana Iljiča, SNG Novi Sad


Vir: http://veza.sigledal.org/prispevki/smrt-ivana-iljica-kolektivno-branje